Fotografija je izmišljena da bismo mogli doživjeti svijet kakvim ga vide fotografi poput Almina Zrne. Drugačiji svijet. Bolji. Svijet u kojem su tabui razbijeni. Svijet bez predrasuda.

Zrno (49) je rođen u Sarajevu, gdje i danas živi. Među najtraženijim je fotografima u regionu. Možda zbog toga što iz svakog modela uspije izvući ono najbolje, najskrivenije, najintimnije. 

On, pak, za sebe kaže da je jedan sasvim običan čovjek, zaljubljenik u život i sve ono što on pruža. Kao veliki esteta pokušava naći ljepotu u svemu što ga okružuje. Upravo iz tih malih, svakodnevnih sitnica i crpi inspiraciju za svoj rad.

O tome smo i razgovarali sa njim. O njegovom radu, životnoj misiji, promociji monografije Vijećnica i pripremi monografije erotske fotografije. Povod je bila Grimizna kugla - takmičenje za najbolji dizajn enterijera ugostiteljskog objekta u regionu. Zrno je član međunarodnog stručnog žirija.  

Šta Vas je najviše motivisalo da fotografiju odaberete kao životni poziv?

- Mislim da je fotografija odabrala mene, što se vidi i iz mog prezimena jer su same fotografije sačinjene od zrna (smijeh!). Još za vrijeme tinejdžerskih dana, ušetao sam u foto kino klub CEDUS i zaljubio se u svoju sadašnju profesiju. Magija tamne komore me naprosto opčinila. Moć stvaranja i dijeljenja zaustavljenih trenutaka u vremenu je postala moja životna misija.

Kako biste opisali svoju viziju fotografije? Kakvu emociju pokušavate proizvesti kod posmatrača?

- Moja vizija fotografije je svijet učiniti boljim. U jednom trenutku svoga stvaranja sam shvatio da nijedno djelo neće promijeniti svijet, pa samim tim ni moja fotografija. Zato sam se okrenuo sam sebi i pokušavam učiniti sebe boljim. Trudim se da podignem svijest o određenim tabuima u našem društvu, razbijem predrasude, pritom nikad prelazeći liniju neukusa i vulgarnosti. Isto tako, izbjegavam da radim bizarne i jeftine fotografije koje na neki prost način izazivaju emociju kod posmatrača. Uvijek se trudim da u tim fotografijama tragaju za nečim uzvišenijim i, ma kako bila teška tema o kojoj govorim, nada je ta koja prevladava u konačnici.

Na koji način opustite osobu koju fotografišete da biste postigli željeni prizor?

- Komunikacija je ključ svega. Morate biti psiholog, makar i naturščik (smijeh!), poznavati osobu koju fotografišete ili saznati o njoj što više detalja prije samog snimanja, znati zašto se fotografiše i šta želimo postići fotografijom.

Koliko je najduže trajalo snimanje jedne vaše fotografije?

- Zaista ne znam. Kada zaronim u magični svijet stvaranja, vrijeme stane.

Jeste li zadovoljni uspjehom koji je ostvarila Vaša monografija Vijećnica?

- S obzirom na sve povratne informacije ljudi koje neizmjerno uvažavam i cijenim, a koje struka smatra relevantnim, i odziv na samu promociju monografije, mogu reći da sam jako zadovoljan. Pored sarajevske, monografija je doživjela i promociju u Cankarjevom domu u Ljubljani. Za narednu godinu, planiram još nekoliko međunarodnih promocija.

Koliko je umjetnost uopće cijenjena u BiH?

- Nedovoljno. Svakodnevno smo svjedoci urušavanja kulturno-umjetničke scene u BiH. Nažalost, bojim se da to nije ni blizu onoga što bi tek moglo da nas zadesi. I pored toga, imamo sjajne umjetnike i umjetnice koji su bez obzira na sve (ne)uslove u kojima stvaraju itekako svjetski relevantni. Samo se plašim da će, ukoliko se ovaj trend odnosa prema kulturi nastavi, potražiti boravište u nekim drugim zemljama.

Vaš sljedeći projekat je monografija erotske fotografije po kojoj ste možda i najpoznatiji. Je li bilo teško uraditi dovoljan broj fotografija za monografiju uzimajući u obzir da su svi modeli iz BiH?

- Kao što sam rekao u prethodnom odgovoru, pokušavam razbiti određene tabue u našem društvu pa samim time i tabu da je nago tijelo nešto što bismo trebali sakrivati, iščuđavati mu se, ili... još gore, zabranjivati ga. Ljudsko tijelo služi kao inspiracija umjetnicima još od prvih pećinskih crteža i vjerovatno će ostati inspiracija dokle god bude ljudskog roda. S obzirom da živimo u patrijarhalnom društvu, i da monografija nastaje već duži niz godina, da se zaključiti da je teško doći do modela, ali ne i nemoguće.

Koliko su društvene mreže važne u promociji umjetnosti?

- Važne su utoliko što predstavljaju najbrži kanal komunikacije. Naravno, ukoliko se koriste na adekvatan način. Hoću reći, danas iz topline vlastitog doma saznate koja je nova postavka u muzeju savremene umjetnosti u Amsterdamu ili lako obavijestite svijet o vlastitim aktivnostima. Naravno, u tom moru informacija treba filtrirati ono što je zaista bitno a ignorisati ono što vas zagušuje.

Šta vam iz prijeratnog Sarajeva najviše nedostaje?

- Puno toga. Mislim da smo bili puno bolji ljudi prije rata. U ratu smo bili nadljudi, a danas smo sve više neljudi. Smatram da ovo pitanje zaslužuje poseban intervju.