Danas je sapun uobičajena, svakodnevna i potrebna stvar o kojoj ne razmišljamo mnogo dok je koristimo. No, ovaj mirišljavi grumen ima dugačku i zanimljivu istoriju koja je počela s potrebom čovjeka da održava ličnu higijenu i da pere odjeću.
..................................................................................
Mudrost starih naroda i zablude srednjovjekovnog čovjeka
U praistorijsko vrijeme čovjek je za higijenu koristio samo vodu, a nakon otkrića vatre i zagrijanu vodu. Vremenom otkriva da uz pomoć različitih tvari kao što su urin, loj i pepeo, može puno bolje i lakše ukloniti nečistoće.
Iskopavanja na području drevnog Babilona donijela su zanimljivo otkriće koje se može upisati na račun pronalaska sapuna.
Naime, tu su pronađene glinene posude ispunjene materijalom sličnim sapunu koje datiraju iz 2800. godine prije nove ere. Sudeći prema zapisima na posudama, radi se o masti koja se kuhala i miješala sa pepelom.
Stari Egipćani su se redovno kupali. O tome svjedoči i Eberov papirus, medicinski spis iz 1500. godine prije nove ere, gdje je opisan postupak miješanja masti i alkalnih soli kako bi se dobila materija slična sapunu koja je korištena za kupanje i tretiranje kožnih oboljenja.
Stari Feničani, Germani i Gali, također imaju udjela u priči o nastanku sapuna. Preko Gala sapun su upoznali i Rimljani.
Dolaskom Rimljana kultura pranja tijela i odjeće se razvija. Prema legendi naziv „sapun“ dolazi od riječi Sapo, što je ime brežuljka u Rimu, gdje su žrtvovane životinje. Navodno, kiša je spirala ostatke životinjskih masti i pepela i odnosila ih u rijeku Tibar. Žene su, perući veš na rijeci, primijetile da ti nanosi olakšavaju pranje i čine njihov veš čišćim uz manje truda.
Jednostavnije i prihvatljivije objašnjenje dolazi nam iz latinskog jezika gdje riječ „sapo“ znači upravo sapun.
O kulturi kupanja kod Rimljana svjedoče i poznata rimska kupatila. Prvo takvo kupatilo izgrađeno je 467. godine prije nove ere i snabdijevano je vodom iz akvadukta. Nažalost, raspadom Rimskog carstva i sapun odlazi u zaborav.
Srednji vijek donosi jedan novi običaj koji će se pokazati kao koban. U to doba javlja se odbojnost prema kupanju, strah od vode i vjerovanje da će voda otvoriti pore na koži i tako izložiti unutrašnje organe bolestima. Takav način života i zanemarivanje lične higijene doveo je do pojave bolesti kao što je kuga, koja je odnijela veliki broj života.
Tokom renesanse situacija se malo popravlja, shodno tadašnjem razvoju nauke i umjetnosti ali tek u 17. vijeku se održavanje lične higijene vraća u društvene tokove kao svojevrstan trend.
Treba naglasiti da su neki narodi, čak i u srednjem vijeku, njegovali običaj svakodnevnog kupanja kao na primjer u Japanu. A na Islandu je postojao običaj kupanja u bazenima s toplom vodom iz termalnih izvora.
Pravljenje sapuna kao djelatnost
Proizvodnja sapuna kao djelatnost javlja se u 7. vijeku u Evropi. Recepti za pravljenje sapuna često su čuvani u strogoj tajnosti. Uglavnom su se koristile biljne i životinjske masti pomiješane s pepelom. Toj smjesi dodavali su se mirisni ekstrakti. Ovo je također vrijeme kada se sapuni dijele prema namjeni – za pranje kose, brijanje, pranje tijela i pranje veša.
Mnogi su sapun proizvodili sami, u kućnoj radinosti. Masovnija proizvodnja počinje u 15. vijeku u područjima bogatim maslinama, kao što su Italija i Francuska. Masline su kao bitna i kvalitetna sirovina zamijenile upotrebu životinjskih masti u proizvodnji sapuna.
U 19. vijeku sapun biva visoko oporezovan, postaje luksuz i dostupan samo rijetkima. Razvoj tehnologije i otkrića na polju hemije donose saznanja koja smanjuju troškove proizvodnje te porez ubrzo biva ukinut. Nakon toga sapun postaje dostupan skoro svima, što je unaprijedilo i svijest o značaju održavanja lične higijene.